pisma
Brojač posjeta
204110
Arhiva
« » lis 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
pisma
Nema zapisa.
Linkovi
Nema zapisa.
Blog - listopad 2009
petak, listopad 30, 2009

Pišući  riječi  pjesme "Krist na žalu"  Karol Wojtila nije ni sanjao da će baš ona jednog dana biti biografska priča jednog mladića sa jednoga žala i to iz Jesenica, mjesta pored mora, iz luke kriljanskih lađa, brodova i brodara . 
 


Prema priči iz ove pisme odvijao se život našega don Ivana, koji je u nedjelju 05. 07. o.g. održao svoju mladu misu, o čemu ste više puta čitali na dugoratskom portalu (op.p. dugirat.com). Kako se samo riči ove pisme podudaraju s Ivanovim  životom - razmišljam dok pišem.
 
Krist je još jednom stao na žalu, tražio ljude za velika djela, našao Ivana, da hvata srca božanskom riječju. Da, Bože, ti si pozvao Ivana, tvoje usne njegovo rekoše ime, svoju "jeseničku lađu ostavio je žalu", od sada ide kamo šalješ ga TI.
 
On  (ipak nije) siromašan čovjek, bez oca je i bez majke, ali ima jednu sestru i brata. Njegovo blago je predanost Gospodinu i njegovo srce je čisto i može da ide s Njime. Gospodin i mi trebamo njegove dlanove, njegovo je srce sada ražareni plamen, kaplje znoja, ali ponekad, samo ponekad, Gospodin treba Ivanovu samoću. Gospodin i Ivan krenuli su od sada lovit srca na moru života, a njegova mriža bit će Ivanu riječ Njegova.
 
***

Pred prepunom župnom crkvom Gospe od Site u Strožancu održao je Ivan svoje prvo euharistijsko slavlje, stavio pečat na svoj svećenićki poziv. Prekrasna modernistička crkva bila je velika, ali pretijesna za sve nas koji smo htjeli biti što bliže Mladomisniku.
 
Meni za ovaj članak nisu važne ni kamere ni slike svih snimatelja i fotografa, meni je važno ono što vam želim približiti i prikazati riječima, za sve vas koji niste bili blizu ili niste bili s nama u Strožancu.
 
Mlada misa bila bi kao inače kakve su mlade mise, ali ovoga puta emocijama uzvišena i prebogata misa, nije mogla prigušiti uzdahe ni suze svih koji su došli uvelićati Ivanov veliki dan. Bila je tu i mama prošloljetnog omiškog mladomisnika Filipa Mimice, naša draga prof. Smilja, u samome  kutu Crkve. 
 
Misa kao svaka sveta misa, ali riječi propovjednika don Marija Čaglja pred sam kraj  njegove propovijedi posvećene Ivanu, njegove riječi dirnule su ne samo nas, već u ovom svećanom činu i našeg don Ivana. Da, don Marijo je u svom obraćanju Mladomisniku izlaganje održao prilično pesimističnim riječima, što je na kraju i sam potvrdio, zatraživši od Ivana da se pridruži djelima i molitvama svim starijim župnicima, svečenicima .." ... ali da se ne boji, jer ga s neba prate njegova dva anđela."  Nismo na te riječi mogli ostati ravnodušni ni mi, a niti naš Ivan. On ipak kao dijete ostao bez oca i majke, i vi koji to do sada niste znali, to su ta dva anđela koji će mu dati snage. Sjedio je Ivan uspravno cijelo vrijeme, ali na te riječi sagnio je glavu, brisao je suze koje su mu potekle, jer te rane nikad neće zacijeliti. 
 
Dopisivali smo se dva dana, zahvalio mi što sam pozivnicu iskoristila da Urednik portala "dugirat.com" objavi da će 5.7. 2009. Ivan imati svoju Mladu misu . Ivan se s oduševljenjem zahvalio i meni na dosjetljivosti , a naravno i Uredniku portala. Ostavila sam ga da se u Vepricu u  miru Božjem pripremi za ovaj dan.
 
Kad sam ga tu nedjelji vidjela nakon toliko godina, onako visokog, narastao, vidno mršav, iznenadila sam se, stasao u velikog momka od onog malog, krhog dječačića. Diplomirao je u lipnju ove godine i nakon toga ove pripreme su ga vidno iscrpile, što mi je poslije potvrdila i njegova baba. 
 


Još jedan trenutak kad je Ivan pokazao ma koliko god se trudio da taj dan, kojem je posvetio cijeli svoj život i poziv, da ipak bar malo odmakne od emocija i profesionalno se pokaže svome puku, Ivan je jedva izdržao u trenutku dijela mise kad su on i još dva svećenika došli do onog dijela - "Gospodine, usliši nas", u onom dijelu kad zajednički molimo za sv. crkvu katoličku, za ovo i za ono, ali kad je Ivan rekao za mog oca Ivicu i majku Dijanu - počeo je slovkati i grčem u glasu, prigušeno, ali još razgovjetnim glasom rekao rečenicu do kraja, jedva..."Gospodine, molimo Te...." . U crkvi i izvan nje, na stepenicama s južne i bočne strane te od ljudi u hladu velikog stoljetnog stabla - čuli su se uzdasi, prigušeno jecanje. A ja, kao da sam osjetila što bi se moglo dogoditi, gledajući ga onako tankog i visokog i tako nježnog kao što je uvik bio, moja molitva je bila upućena Gospodinu da Ivan taj dio mise i taj cijeli dan izdrži do kraja, jer mu je i vrućina gadno prijetila. Ali Gospodin je bio uz njega, Ivan je izdržao. Nakon mise Ivan je dugo primao naše čestitke, a sve se nastavilo preko puta crkve. 


 
Zar je slučajno da je među - oko 1500 ljudi pod šatorom nakon mise, pored moje obitelji bilo samo jedno mjesto prazno za našim stolom na tom svećanom ručku preko puta Crkve, na školskom igralištu i da do nas sjedne Čovjek, koji o Ivanu zna baš sve! To je bio samozatajni član Pastoralnog vijeća Župe Gospe od Site g. Stipe i pred kraj nam se pridružila njegova supruga Vesna .
 
Ukratko, evo što sam imala sreću doznati - kako baš ja, zar je to slučajno?! Mislim da nije. Ivan mi je inače, dva puta meilom poručio - da u životu ništa nije slučajno, sve je volja Gospodinova, da Gospodin zna što čini. 


 
Doznala sam od tih, do tada nepoznatih ljudi,  o Ivanu sve najbolje, ali nije to klasika - ne, g. Stipe je rekao, a i njegova supruga poslije: "SAM BOG NAM GA JE DOVEO. Strožanac je bio pun narkomana, a od kad je Ivan došao k nama ove dvije godine, dica se tuku ko će biti ministrant, momci i cure su se učlanili u crkveni zbor kojeg je Ivan oformio. Svi najednom idu u crkvu, Ivan ih je sve okupio.   Kad treba crkvu očistiti , Ivan će to sam uz njihovu pomoć započeti i završiti. Kad triba ići po cviće, on o tome brine i ode s Golfom od Župnika po cviće. Skroman  je ali i puno vridan, "naša Katica za sve".  Strožanac je s njime puno, puno dobio i ne znam kako ćemo jednog dana kad više ne bude s nama, kad ga pribace na neko drugo misto. Sam Bog nam ga je poslao!  I stara Luce kaže to isto i uvik ponavlja - SAM BOG NAM GA JE POSLAO."
 
Malo po malo, nisam smila baš ometati za vrijeme ručka g. Stipu i gđu. Vesnu, ali oni dvoje su bili stvarno puni dojmova i razgovorljivi - doznali smo, a posli se čulo preko mikrofona, da je nepoznati donator  Ivanu poklonio novo auto, da ne ide više busom ili sa Golfom župnika don Ante Čotića. Doznala sam i da je jedan poslovni čovjek Ivana odveo u Mister Mota i obukao ga, kako kaže g. Stipe, sve novo od glave do pete i još mu poklonio 10.000, - kuna. Doznala sam da je jedan od darova koje je dobio pred oltarom i lađa da ga vječno podjeća na njegove rodne Jesenice -  poklon od našeg nogometaša Ante Vitaića. Da, pozdravili smo se poslije i on je bio među nama, A. Vitaić, sin moga Ogija iz Omiša.
 
Dobio je Ivan pred oltarom mnogo darova: i Bibliju i križ i frulu kao dio simbola orgulja sa željom da ga muzika anđela prati cijelog života.
 
Puno toga bih vam mogla prepričati, ali skratila sam. Moram vam reći, da je nakon što se presvukao u svećenićku crnu odjeću Ivan izgledao tako sretan, ponosan, s izrazom posebnog nekakvog olakšanja, uzvišenja, radosti na njegovom licu, nigdje traga umoru na licu, koračajući i s lipim osmjehom mašući nam, prema velikom stolu, s  okićenom velikim bijelim ružama i drugim bijelim cvjetovima . Ivan sjeo u sredini, a sa strane brat i sestra, članovi obitelji, i naravno ponosna baba.
 
Baba u tradicionalnoj jeseničkoj- poljićkoj nošnji, poslije mi se kao malo potužila na samu sebe i rekla: "Jesi li me vidila sa soparnikom i sinijom na glavi kad smo ulazili na čelo kolone, a iza mene oni mladi svit sa pjatima pršuta i sira!?  A šta ću,  malo sam zaplesala, malo sam se opustila, neće mi valjda zamjeriti?!"   Neće, neće, rekla sam joj , ovo je i Vaš veliki dan, trebate biti i znam da jeste ponosni i čestitam i Vam od srca ! "
 
Nakon toga sam prišla Ivanu s velikim osmjehom, sretna, ali sam  prigušila emocije, radost koja je u meni bila pomiješana s dubokim emocijama njegove tužne sudbine i brzo utekla od njega. Uspila sam mu reći par riječi koje će ostati samo među nama,  i naravno, pristao je za naš portal da se slika sa sestrom, vrlo oduševljen i zahvalan što je ovaj njegov dan popraćen našim člancima na našem portalu (op.p. ovaj članak nije objavljen).
 
Nisam ga puno mučila - svega ove 2-3 minute, jer ja nisam mogla svoje emocije duže prigušiti, a njega su tražili da se slikaje.
 
Doznala sam još da je i g. Škaričić, gradonačelnik Omiša, osobno pomogao organizaciji Mlade mise. Da, bio je s nama, kao i svi Jesenićani, dio Dugoraćana, ljudi iz Strožanca, iz Vrlike, iz mnogih mjesta, njegove nastavnice Olga i Dubravka, časna Brnardica, pjevači Jesenica. Čitali su se tijekom svečanog ručka i popodneva mnogi telegrami i mislim da je osobno za mikrofon došao župnik iz Drašnica (mislim da je rečeno - mjesto nedaleko od Makarske odakle mu je pok. otac) rekavši Ivanu da nije i da nikad neće biti sam ni zaboravljen.


 
Na kraju, osim velike pohvale organizatorima (neću navesti koliko litara je vina i piva pripremljeno, ni koliko se janjaca ispeklo, ni koliko je kolača i torti doneseno, bijeli šatori oblika kupola donijeti su iz Njemačke, sve mi je rekao g. Stipe) zapivali su pjevači Ivanovog zbora KRIST NA ŽALU, a poslije kad smo se malo opustili, Ivana su digli na ramena i počela je pisma Geni, geni kameni,  Samo je jedno u mom životu vrijedno da tebe volim ja........ Dalmacijo moja ružo procvala, dalmatinske klapske pisme  itd. itd. a Ivan je bio sritan, prisritan! Sav umor s njegova lica je nestao - zračio je srećom, veseljem i evo malo šale: "Ko bi rekao da svećenik zna sve naše pisme?! "      
 
Rekla sam jednoj mladoj smišnici Karli, našoj mladoj konobarici, ista je mis Josipa Kusić - ali dijete, da ću i nju pohvaliti u svom članku. Posluživala nas je vridna omladina Strožanca kao najbolji konobari iz najboljeg restorana - nikad ništa ni 2 minute nam nije na stolovima pofalilo. Rekao je g. Stipe: "Ne smi se to dogoditi, ajme bi bilo od našeg župnika don Ante Čotića, jer don  Ante ne da da išta zapne" - vrtivši glavom . Moram spomeniti , da je vrhunsko ka misno bijelo vino stiglo od strane g. Stipe,  loza "šardoni", kojeg je i i moj suprug  pohvalio, a vlasniku g. Stipi, bilo i te kako drago .
 
Još uvik se pitam: Ma kako smo baš mi imali čast da g. Stipe sjedne do nas?! Baš samo jedno prazno misto do nas, među toliko svita?! Valjda je i to bila želja Gospodinova! I puno toga smo doznali, ali nije sve za javnost, puno lipoga o Ivanu . Gđa. Vesna, očima punih suza, pohvalila nam se,  da joj je Ivan rekao: "VI ste moja druga MAMA". Da, u toj divnoj ženi, našao je NJU . Gđa. Vesna sa očima punih suza na moje pitanje, je rekla: "Ne znam, ne mogu Vam niti blizu reći kako će mi biti kad ode od nas.... izvinite ne mogu Vam dalje o tome.. ..(op.p. stezalo je u grlu, oči suzile i njoj i meni). Sam Bog nam ga je poslao... vidjet ćemo se nas dvije  još koji put, ako Bog da, a dat će, - rekla je gđa. Vesna, pa ćemo o svemu popričati." 
 
Veliki dan - prepun radosti i suza - dan za pamćenje, sretna kao i svi s pozivnicama i bez njih, a bilo nas je od planiranih 1400, najmanje 200-300 više, po procjeni g. Stipe !
 
Hvala ti don Ivane i sretno na putu Gospodinovom! Nisu njegove usne baš slučajno izgovorile TVOJE IME i SVOJU LAĐU ZA SADA JESI OSTAVIO ŽALU, OSJEĆAM - VRATIT ĆEŠ NAM SE JEDNOG DANA U NAŠU ŽUPU - TI!
 
Napomena za kraj: za sve vas koji ne znate za nešeg Don Ivana Urlića, našeg mladomisnika, njegovu biografiju možete pročitati na  potralu  dugirat.com - samo u TRAŽI upišite njegovo ime, sve će vam biti jasno o kojem mladiću-mladomisniku je bilo riječi u ovom mom prvom članku za tek otvoreni moj blog.
 
Ponosni smo na njega posebno mi Jeseničani. Znam ga od malih dana, jer je išao u OŠ s mojom kćerkom i rano je ostao bez oba roditelja. Jedna tužna sudbina koja mu je odredila životni put po volji Gospodinovoj.
 
Sretno ti, Ivane, na tom Gospodinovom putu!
 
Poštovani čitatelji, nije ni ovo slučajno, srce me vuklo da svoj prvi članak na blogu bude baš ovaj, meni najdraži od svih koji nisu objavljeni na našem već u članku navedenom portalu. Zar je i ovo slučajno, meni nije. Sada osjećam iveliko olakšanje što sam na ovaj način uspjela ove dojmove podijeliti s vama, mojim budućim čitateljima (nadan se).

Hvala Vam, do idućeg članka, lipi pozdrav. 

Ovo primite umjesto uvoda - zbog čega sam se odlučila i ja imati svoj blog.

nasljednica @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.